#PonosniNaSebe, priča o Džemalu Karčiću koja dolazi iz ugla njegove sestre
Pitanje
sa samo jednom mogućnošću odgovora: Prihvatate li ovo dijete?
Ime i prezime ćete svakako zapamtiti, nakon čitanja u tekstu. Nadam se, i
bezbroj puta ga ponoviti kad se budete pitali gdje je granica mogućnosti.
Granice nema. A priča o plavookom, plavokosom Džemalu Karčiću dolazi iz ugla
njegove sestre, jer danas pričamo o značaju porodice i svim članovima porodice
koji mogu biti #PonosniNaSebe.
„Te 1998. godine mama je na svijet donijela dva dječaka, Kemala i Džemala.
Kemala, tamnoputog, crnih očiju, živahnog od samog rođenja i primamljivog za
sestrine i moje oči. Džemala, blijedoputog, plavih očiju, mirnog i
nezanimljivog. Kemal je regularno pušten iz bolnice, dok je Džemal zadržan u
inkubatoru zbog takozvanog „žutila". Pitanje koje je moja mama dobila prilikom
Džemalovog izlaska iz bolnice, koje je glasilo „Prihvatate li ovo dijete?",
dobiće smisao godinama kasnije. Ostali smo uskraćeni za informaciju da Džemal
ima Down sindrom. Kako, to niko ne zna", započinje priču Jasmina Karčić,
starija sestra jednog izuzetnog mladića koji ima tek jednu različitost – više.
Pitanje svih pitanja dobijalo je odgovor svakim danom njegovog odrastanja.
Možda mu je trebalo nešto više vremena, možda je prohodao sa 16, a ne sa 12
mjeseci kao brat blizanac, ali je i uspijevao mnogo više od onoga što je
prećutana dijagnoza diktirala.
„Do šeste godine života je sve bilo „u redu". Džemal je rastao s vršnjacima. Da
nauči nešto, to se podrazumijevalo. Bilo je samo pitanje načina na koji će to
nešto naučiti. Mi, kao porodica pratili smo njegov razvoj i instinktivno mu
pokazivali kako treba nešto da uradi. Često bi mi roditelji postavljali pitanje
kako je Džemo naučio hodati uz stepenice i niz stepenice, a ja odgovora nisam
imala niti ga danas imam. Ne sjećam se. Ali je naučio, i to vrlo brzo", priča
Jasmina.
Dok je inkluzija bila dio njihove svakodnevnice, sa preprekom društvenoj
inkluziji suočavaju se po pripremama za polazak u školu. Pripremama, koje će
Džemalov put kroz školske klupe produžiti.
„Iako je 2003. godine donesen okvirni zakon o inkluzivnom obrazovanju, za koji
mi nismo znali kao što nismo znali da Džemal ima Down sindrom, pri pokušaju
upisa u školu dobili smo uputstva koja smo slijedili, i u onom bunilu samo smo
uspijevali uraditi što nam se kaže. Mami je preporučeno da se Džemalu napravi
kariogram. Sjećam se dana kad je sestra došla s kariogramom u ruci i rečenicom
„Džemal ima Down sindrom", uz izraz lica koji je samo potvrđivao ono o čemu
nismo znali ništa. Ko je mali dječak plavih očiju, to smo itekako znali. Dok me
je pedagogica škole u kojoj smo aplicirali za njihov upis, a koju sam ja
pohađala tada kao najbolja učenica, ubjeđivala kako moj brat ne može pohađati
redovnu školu već specijalnu, u meni je ključala krv, a suze su niz lice tekle.
Slušala sam je šta priča ali nisam čula. Ni dan danas ne čujem nikog ko mi
pokušava reći šta moj brat može a šta ne može", ističe ona.
Džemal je postao učenik Centra Vladimir Nazor, sa ocjenom „umjerene retardacije
i IQ-a 49", koji ni danas ne određuje sve ono što on jeste, može ili želi biti.
„Nakon dvije godine i našeg prvog uviđanja da ta grupa nije za njega, jer u
njoj djeca ne napreduju, ne uče čitati i pisati, što je nama bilo nezamislivo,
mama odlučuje da traži da se Džemal prebaci u odjeljenje u kojem će to
učiti.Dobili smo pozitivan odgovor pod uslovom da Džemal mora obnoviti drugi
razred. Pristanemo na to, naravno. Tako da je Džemal završio osnovnu školu za
10, a Kemal za 9 godina", objašnjava.
Da godine nisu samo broj i da trud nije ni u jednom segmentu uzaludan, pokazalo
se kod upisa u srednju školu. Druge opcije osim redovne škole nije bilo, a
kapaciteti porodice Karčić dobili su podršku i saveznika u udruženju „Život sa
Down sindromom". Prije dvije godine, kad je naredni korak u obrazovanju došao
na red, udruženje, Karčići, Džemo i njegovi vršnjaci – bili su spremni za novi
izaazov.
„Nas kao porodicu udruženje je osnažilo da stanemo i zalažemo se za njegova
prava. Danas je on učenik trećeg razreda Srednje tehničke škole grafičkih
tehnologija, dizajna i multimedije, koji je vrlo samostalan i potpuno predan
svom školovanju. Veoma voli školu i aktivnosti. Ima razvijenu brigu i svjestan
je svojih obaveza. Diktira nam šta je naredno u njegovom socijalnom razvoju i
sam sebi kreira budućnost. Mi smo mu podrška. Njegova odluka je da u trećem
razredu upiše smjer Fotografija. O drugim stvarima ne mislimo. Mislimo da nekad
treba pustiti da stvari idu svojim tokom. Njegova samostalnost nam je uvijek
bila preča od znanja koje bi stekao u školi", naglašava Jasmina.
I upravo ta samostalnost izašla je kao najveći rezultat borbe jedne porodice za
dijete sa poteškoćama u razvoju. Kilometri i kilometri provedeni u putu od kuće
do škole, sposobnost da se sam ''''prebaci'''' na odredište, da u svakom momentu zna
gdje je i može opisati sagovorniku svoju okolinu, i jedan zdrav odnos prema
izazovima koji ga očekuju. Na kraju, zar postoji išta bitnije i neki bolji
pokazatelj uspjeha od osluškivanja i poštovanja mogućnosti koje razvijamo?
„Džemo, možeš li uraditi to to i to?", pitala bi Jasmina.
„Naravno, sestro, mogu", odgovorio bi on, s neskrivenim ponosom u glasu.
Priča o Džemalu Karičiću nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april - decembar 2016. godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini.
Ana Kotur za MyRight
Copyright (C) 2015 - Myright, Empowers people with disabilities
All Rights Reserved