Invaliditet je činjenica, i kao takvu je treba prihvatiti

Kada bi se govorilo o oružjima i oruđima za sticanje ravnopravnosti, njena bi stala u tastaturu, novinarsko pero ili mašinu za kucanje. Po obrazovanju i opredjeljenju, novinarka je sa dugogodišnjim iskustvom u bh. medijima sa najvećim tiražima, po vokaciji žena koja se bori za ravnopravnost ljudi.

Ona je Vanja Stevanović i donosi ličnu priču u kojoj je invaliditet kao takav shvatila, a potom i prihvatila kao dio sebe i dio građenja ličnosti.
„Invaliditet imam od rođenja, iščašenje ključne kosti i fraktura lakta nastali su prilikom rođenja. Sam proces porođaja moje majke se značajno zakomplikovao, tako da su ovo posljedice koje su možda i najblaže u odnosu na ishod koji je tada postajao izvjestan. Nekoliko dana po rođenju, bila sam najmlađa beba u Zdravstveno - turističkom centru Banja Vrućica koju su do tada dobili na rehabilitaciju”, kaže na početku priče.
Odrastanje sa invaliditetom, nije doživljavala ništa drugačijim od odrastanja svojih vršnjaka. Ipak, izdvajaju se neka sjećanja na oštećenje kao barijeru.
"Pamtim časove fizičkog vaspitanja, jer nisam mogla da odgovorim na mnoge aktivnosti i razgovor sa vršnjacima o tome. Zatim, razmišljanje o sebi u kontekstu (ne) realnih mogućnosti tokom puberteta ili, pri odabiru zanimanja, a kasnije, o majčinstvu i „podizanju djece". Danas ne mislim da me je bilo šta od toga životno unazadilo, posmatram to kao sjećanje na intenzivno osjećanje neprijatnosti”, ističe ona.
A da bi od barijere do današnjeg stava stigla, bila joj je neophodna i podrška.
"Pamtim i podršku, ohrabrivanje, svoje "javne nastupe" još na rehabilitaciji, školske uspjehe i afirmaciju od strane učitelja, medicinskih radnika koji su radili sa mnom, školskih drugara i prije svega i iznad svega, porodice. Mislim da sam imala sreću da, iako u maloj sredini, odrastam u drugačijem vremenu i sistemu. Voljela bih da je i danas tako. Jer, porodice koje se suoče sa invaliditetom, nespremne su za tako nešto i to je prirodno, jer je neočekivano. Uglavnom nemaju dovoljno znanja ni svijesti o realnom uticaju invaliditeta na život čitave porodice i potrebna im je suštinska, sistemska podrška na različite načine”, naglašava.
I upravo njeno iskustvo još jednom je dokaz koliko je osnažen tim u porodici dobar put do samostalne, samosvjesne i ostvarene osobe bez obzira na izazove koje invaliditet postavlja. Značaj tog uticaja dolazi do izražaja onda kad osoba sa invaliditetom u potpunosti izgradi i svoje lične kapacitet, kao individua.
"Moram priznati i to da, moji roditelji i sestra, iako svjesni invaliditeta kao činjenice, nikada moj invaliditet nisu posmatrali kao prepreku. Naprotiv. Iako sam prvih šest godina života odrastala uz svakodnevnu rehabilitaciju u Zdravstveno - turističkom centru Banja Vrućica, a zatim i kući, mislim da dugo vremena nisam imala dovoljno razvijenu svijest o sebi kao osobi sa invaliditetom. Mislim da nisam dovoljno izgradila ni svoj identitet na taj način. Međutim, to se mijenjalo, paralelno sa svim drugim razvojnim procesima odrastanja, sazrijevanja i integrisanosti”, ističe.
Profesionalni identitet, uporedo sa ličnim, gradila je strpljivo i temeljno. Lična borba za jednake mogućnosti, postala je dio njenog opredjeljenja u profesiji kojom se danas bavi na način da nove ciljeve postavlja više od prethodnih i ne odustaje dok ih ne savlada. Ali, lično joj ne otupljuje profesionalno pero.
"Sa velikim poštovanjem prema novinarskoj profesiji, odabrala sam ovaj smjer obrazovanja, a zatim i društvenog djelovanja i životnog opredjeljenja. Nastojim ostati korektivni faktor, što je, po meni, jedna od primarnih uloga profesionalnih novinara i zbog toga uglavnom otvaram pitanja koja se odnose na diskriminaciju, ugrožavanje ljudskih prava i sloboda, te zanemarivanje najranjivijih kategorija. U Bosni i Hercegovini, nažalost, toga ima mnogo, u svim segmentima naše društveno - političke stvarnosti i ponekad nije jednostavno insistirati na pitanjima koje nisu aktuelna u današnjem javnom prostoru. Međutim, potpuno je pogrešno novinarsku dužnost ili profesionalnu obavezu, primarno poistovjećivati sa interesovanjima i ličnim senzibilitetom, jer je to uvod u selektivno posmatranje prava i pravde. U svakom smislu, pa tako i kada su u pitanju osobe sa invaliditetom", ističe.
Ali, kako joj senzibilitet nije postao isto što i profesija, tako nije odustala ni od onoga na šta svaka osoba sa invaliditetom ima pravo, ostvarenje punog ličnog kapaciteta. Put do ličnih uspjeha, po Vanjinom receptu, počinje – prihvatanjem.
"Invaliditet je činjenica i kao takvom je treba prihvatiti. U svakom smislu. Iako to ponekad nije jednostavno”, reći će.
Put koji je ona izabrala rezultat je dao u priznanjima koja je dobila za svoj rad, što institucionalnim, što ljudskim. Dobitnica je Nagrade za medijski doprinos informisanju, zaštiti i promociji prava djeteta u BiH u skladu sa etičkim smjernicama o izvještavanju o djeci koju dodjeljuje UNICEF BiH, za 2015. godinu i jedna je od nominovanih za novinarsku nagradu Srđan Aleksić u 2016. godini. Taman kad pomislite da je dosegla gotovo pa maksimum svojih mogućnosti, opovrgnuće vas njen stav.
"Vjerujem da je svako od nas kao osoba unikat i da teži ka tome da izgradi svoju ličnost, u svakom smislu. Prema tome, sigurno je da svaki pojedinac ima razloga da bude ponosan na sebe. A ja sam ponosna i najveći mi je uspjeh to što i danas imam motiv da ostvarim najveće lične i profesionalne uspjehe”, zaključuje.

Priča o Vanji Stevanović nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april - decembar 2016. godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini.

Ana Kotur za MyRight