Nikola Vidačković, Nezavisne novine

‪#‎PonosniNaSebe: Koliko često izvještavate o osobama sa invaliditetom?

N.V.: Ako bi govorili vremenski onda bi to bilo jednom u mjesec dana. Na ovo može uticati i činjenica šta se sve smatrate invaliditetom kao i to da li u ovu kategoriju možemo svrstati i sve druge osobe koje su teško bolesne ili na neki način diskriminisane. U tom slučaju odgovor bi bio tri do četiri puta mjesečno. U svakom slučaju, pokušavam da što više u svoj rad uvrstim teme i događaje koji se dotiču osoba sa invaliditetom.

#PonosniNaSebe: Šta Vam je najveći izazov u izvještavanju?

N.V.: Na početku je to bila činjenica da, uprkos tome što se uvijek trudim da što više naučim, nisam dobro poznavao korektnu i ispravnu terminologiju pa sam možda i ja mogao diskriminisati nekoga, iako je prvobitna želja koja me vodila da napišem tekst bila upravo razbijanje iste. Poslije određenog vremena, kada sam prošao neke seminare, onda je najveća prepreka postalo definitivno to vrijeme kojega nikada nemamo dosta, medija je svaki dan sve viš, e kao i informacija, tako da smo svi prinuđeni da budemo bolji i brži od drugih što to se kad - tad mora odraziti na kvalitet. Upravo zbog toga nedostatka vremena, mnoge priče ostanu neurađene jer nisu aktuelne, pa tako novinar većinu vremena provede pišući o događajima koji su aktuelni tih dana i ne zalazeći dublje u određenu temu.

#PonosniNaSebe: Na koji način se borite za medijski prostor za probleme osoba sa invaliditetom?

N.V.: Nekako najviše volim da u tekstu koji radim najmanje pasusa posvetim invaliditetu, već da priču gradim na ličnosti osobe, njenoj svakondevnici i na taj način kroz lijepo ispletene redove dopustim čitaocu da sam stvori neku sliku. Često je i veoma teško zainteresovati urednike za takve priče. Kad naiđete na zanimljivu priču, slijedi objašnjavanje, ubjeđivanje i lično zalaganje za istu.

#PonosniNaSebe: Koliko vremena provodite istražujući stanje ljudskih prava OSI?

N.V.: Iskren da budem ne puno, sva istraživanja provodim isključivo kao pripremu za tekst koji radim, van toga nemam prostor i vrijeme za dublja istraživanja. Ali, generalno ne istražujem ni ostala pitanja dok ne počnem da ih tematizujem i spremam za novine, tako da realno u pristupu temi invaliditeta i ostalim temama nema neke razlike.

#PonosniNaSebe: Šta vidite kao najveće probleme sa kojima se susreću osobe sa invaliditetom?

N.V.: Najveći problem je neuređen sistem, počevši od banalnih primjera kao što je pristup javnim ustanovama koji nije obezbijeđen osobama koje koriste kolica, pa preko krupnih kao što su zakonom zagarantovana primanja i prava koja su kod nas mizerna i na kraju došli smo do onih možda i najvećih a to je opet problem sistema, pravo na ravnopravno konkurisanje i zapošljavanje te samostalno obezbjeđivanje ezgzistencije i apsolutna integracija što bi trebao biti glavni cilj.

#PonosniNaSebe: Na šta, po Vašem mišljenju, osobe sa invaliditetom u BiH mogu i trebaju biti ponosne?

N.V.: Pretpostavljam da bi to bilo isto ono što je za pohvalu i kod svih drugih ljudi. Činjenica da se svakodnevno bore sa svim preprekama, vrijedno uče i rade, sa tom razlikom da su osobe o kojima ovdje pričamo morale imati daleko više snage da prevaziđu životne izazove. Zbog toga trebaju da budu još i ponosniji na svoju snagu, istrajnost i upornost! Iskoristio bih priliku i ovdje, kao lični savjet svima koji pročitaju ovo preporučio da pogledaju crno bijeli film iz ''''30-ih godina prošlog vijeka, pod imenom „Freaks" u kojem prelijepa vlasnica cirkusa drži ljude koje naziva nakazama i debelo naplaćuje posjetiocima predstava koje oni izvode. U isto vrijeme prikazuju se njihovi i njen život i svakodnevnica. Osobe sa invaliditetom koje ona zloupotrebljava su prikazane kao dobre, pune saosjećanja, rade da pomognu jedni drugima i ostalim članovima cirkusa. Nasuprot tome, vlasnica cirkusa sve koji dođu u kontakt sa njom osvaja vanjskom ljepotom, ali užasnim postupcima pokazuje koliko je vanjština samo jedan privid. Zaključak bi bio nije bitno ko kako izgleda već kakva je osoba!

Intervju sa novinarom Nikolom Vidačkovićem nastao je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april - decembar 2016. godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini.

Ana Kotur za MyRight