Možda su naši životi slađi i lakši od onih „običnih“ bez invaliditeta

Upoznali smo se kroz niz nekih radionica u NVO sektoru. Surova istina je da se među osobama sa invaliditetom najčešće pojavljuju isti likovi koji izlaze van okvira invaliditeta. On je jedan od tih likova... I kad god pomislite na njega, ako ste iz Banjaluke, prvo vam padne na pamet smijeh i energija kojom zrači gdje god se pojavi. I dok se okrenete, već se provezao u svojim kolicima pored vas... Ognjen Ranisavić, momak proizišao iz čiste pozitive, kad je car.

„Invaliditet koji imam je neka vrsta paralize, odnosno stanje poslije poliomijelitisa, kojim je obuhvaćeno cijelo tijelo", kaže Ognjen na početku priče.
U jednom od dugometražnih razgovora koje smo vodili na temu invaliditeta, ispričao je jedno sjećanje – bio je potpuno svjestan stanja svog organizma i uspjeh je imao korijen u pomicanju tek malog prsta na ruci. Od tad, stvari su išle samo na bolje.
„Svi nervi i mišići su bili oštećeni ali su se kroz fizikalnu terapiju gornji ekstremiteti funkcionalno vratili, a donji ekstremiteti su ostali nedovoljno razvijeni za hod, te sad koristim kolica za kretanje", nastavlja.
Jedan je od onih koji ne pristaju na polurješenja i svoj život usmjeravaju samo prema onom što žele. Barijere su ga vodile na pravni fakultet, ali nije dao sebi da odustane od želje koju je imao i danas je ponosni student Fakulteta političkih nauka, na smjeru socijalni rad. Jer, ko će bolje raditi sve stručne aspekte socijalnog rada sa osobama sa invaliditetom – od jedne osobe sa invaliditetom?

I, upravo na barijere ima najveću zamjerku u društvu u kojem živimo. Svaka otklonjena barijera nije samo stepenica manje, već i šansa više za bolje i ljepše rezultate.
„Najviše prepreka sa kojima sam se susretao, a i dalje se susrećem, nalazi se u fizičkim barijerama, u vidu stepenica i ostalih arhitektonskih ''''ometala''''. Sve to u velikoj mjeri utiče na kvalitet života, mene lično, a tako i svih ostalih korisnika kolica i ostalih pomagala na točkovima", naglašava.
Boreći se sa stepenicama od čvrstih materijala, borio se i sa predrasudama. Ako osobe sa invaliditetom, dakle sa određenim ograničenjima koje okolina nameće, najčešće bivaju posmatrane kao osobe koje nešto ne mogu, osobe sa ''''zdravitetom'''' ograničenje imaju u razmišljanju o mogućnostima osoba sa invaliditetom.
„Najčešće predrasude su vezane za to kako je život osobe sa invaliditetom težak, mučan i bolan. Iz toga dolazimo do ugla iz kojeg nas većina ljudi posmatra kroz prizmu sažaljenja i vjeruju da nismo u mogućnosti da uspješno obavljamo svakodnevne aktivnosti. Zatim, dolazi tu i skepsa u poslovnim odnosima gdje se kao osoba sa invaliditetom moraš mnogo više dokazati i pokazati da bi pridobio povjerenje i poštovanje okoline, a sve kao posljedicu stava društva, koji sam već naveo, da su životi osoba sa invaliditetm bolni i teški. Ovo je velikoj većini slučajeva pogrešno, nije tačno, čak suprotno - možda su i slađi i lakši, od „običnih" života bez invaliditeta", reći će.
A u interakciji osoba sa invaliditetom sa ostatkom populacije, ističe, volio bi da osobe bez invaliditeta samo jedno imaju na umu.
„Invalidiet je stanje, nije bolest. Kao što neko ima veliku nogu i mora da traži posebne patike, ne znači da je bolestan i da mu treba podilaziti. Invaliditet je stanje kao što je stanje to da neko ima plave oči ili frćkavu kosu. To je to, nema potrebe sad nekog smatrati drugačijim i manjim od ostalih", kaže sagovornik.
Kad razgovarate sa osobom koja zna šta želi, ali i kako to da postignete, neminovno se nameće pitanje šta bi ta osoba izdvojila kao dosadašnje uspone koje je savladala i na kojima je razvila zastavu uspjeha i ponosa.
„Ponosan sam prije svega na to što sam uspio da kroz NVO sektor dobijem prvu priliku da pokažem i dokažem okolini da se može mnogo postići i napraviti onda kada si odlučio da tako bude. Druga stvar je to što sam iz tog perioda izašao jači i spreman za više oblike angažmana pa sam aktivan član i nekih organizacija koje nisu dio pokreta osoba sa invalidetom, i koje se bave poboljšanjem opšteg stanja u društvu, promovišući pomalo zaboravljene i odbačene vrijednosti, kao što su društveni aktivizam, motivisanje ljudi da se „pokrenu", stvaranje novog sistema vrijednosti za dalji ekonomski i socijalni razvoj društva. Treća stvar na koju sam ponosan jeste studij koji uspješno pohađam, socijalni rad, koji mi je pružio naučno i teorijsko utemeljenje svega onog što radim kroz angažman u pomenutim organizacijama i najnovija stvar kojom se u zadnje vrijeme najviše ponosim jeste poslovni angažman u oblasti marketinga i razvoja poslovanja, te sam dio tima Agencije „DigiVox" iz Banja Luke, i u procesu sam stvaranja jednog novog medijskog giganta, jedinstvenog na ovim prostorima", sa osmijehom će on.
Dok dogovaramo da o novim poduhvatima razgovaramo kasnije, kaže, sve ovo do sad ne bi postigao bez podrške.
„Uporište su mi, prije svih, porodica i prijatelji, a potom podrška i kolege sa fakulteta i posla, društvo i feedback koji dobijam od ljudi sa kojima živim, radim i sarađujem. Malim koracima se prelaze i najveći putevi", objašnjava.
I na kraju, dok zaključujemo priču o još jednoj uspješnoj osobi sa invaliditetom, bez obzira na invaliditet, Ognjen otkriva i svoj recept za sreću.
„Sve je to stvar vjere, i to ne u religijskom smislu, i volje. Vjera u bolje sutra i volja da se tome boljem sutra pomogne da što prije dođe do nas. Tako i osobe sa invaliditetom trebaju vjerovati u sebe, i to što imaju, jer je rijetko kome data šansa da drugačije posmatra svijet i život oko sebe, a mi, osobe sa invaliditetom, smo upravo oni koje su razne situacije u životu ojačale i imamo snagu mnogo veću i jaču od ostalih. Iskoristimo to!", zaključuje on.

Priča o Ognjenu Ranisaviću je nastala u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april - decembar 2016. godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini.

Ana Kotur za MyRight
Photo by DigiVox