Za ono što ne možemo imamo pomagala, ali za primitivizam pomagalo ne postoji
Ako postoji nešto čega se čovjek plaši, to je konačnost u svakom svom obliku. Kada tu konačnost prati i neizvjesnost drugačijeg oblika funkcionisanja, strah još više raste. A to je upravo ono sa čim se suočila Adisa Kišić iz Tuzle, po dijagnostifikovanoj multipli sklerozi u dobi od svega 19 godina.
„Cijeli svijet mi se srušio, mislila sam da sanjam ružan san. Jeza i noćne more
uselile su se u moju svakodnevnicu. Dugo vremena se nisam snalazila sa strahom
od neznanja šta bi ta neizlječiva i teška bolest svaki idući dan mogla da
donese, jer s multiplom sklerozom nikad ne znate hoćete li odjednom izgubiti
sposobnost bilo kakvog kretanja i pomicanja, vid, sluh, moć govora, hoćete li
osjećati ruke, noge, i svaki dio tijela, moguće je bilo šta što možete zamisliti.
Bila sam na prvoj godini studija bosanskog jezika i književnosti i prva
reakcija u tom očaju je bila da želim napustiti i ostaviti sve, željela sam da
me nema. Osjećala sam se zarobljeno", prisjeća se Adisa prvih reakcija i
promjene koju su bolest i invaliditet koji nastaje sa njom donijeli u njen
život.
I to stanje je potrajalo, sve dok nije došla do tačke kad sebe nije
prepoznavala i kad je sama sebi rekla da ne sanja, promjena je, postepeno, ušla
u njen život.
„Na svu sreću, nisam odustala od fakulteta i uspješno sam diplomirala. Međutim,
budući da u državi u kojoj živimo većina stanovništva ne dođe lako do prilike
da se zaposli, tako ni ja, kao osoba sa invaliditetom, nisam imala šanse. U
sebi sam patila i čeznula za osjećajem da na bilo koji način budem korisna, da
se ne osjećam bezvrijednom i nemoćnom. Ono kakva sam bila unutra, duboko u
sebi, nije odgovaralo i slagalo se sa mojim spoljašnjim stanjem. Htjela sam
mnogo, oduvijek sam bila kreativna i voljela stvarati bilo šta rukama, koje,
srećom nisu pretrtpile oštećenja od bolesti kao ostatak mog tijela. Stvarala
sam razne dekorativne predmete, bavila sam se i pravljenjem torti po narudžbi.
To je bio moj prvi veliki ponos – odjednom su mnogi tražili moje torte!", kaže
ona.
Reći će, tijelo je bilo sve slabije, što je bilo dio bolne spoznaje da život
kakav je željela nije više moguć, ali da ne mora biti ništa lošiji, siromašniji
i nesrećniji. Sve je to stvar slaganja kockica u mozaiku drugačijeg i
različitog.
„Na druge se ne trebamo ljutiti niti bilo koga kriviti, osim u slučajevima gdje
nemamo pružene jednake mogućnosti. Osobama sa invaliditetom želim reći da ni
slučajno ne mole, nego da samo ukazuju na nešto na što imaju pravo kao i svi
ljudi na ovome svijetu. Mi smo svi definitivno izrasli u neuporedivo snažnije
osobe od onih kakve smo bili prije, jer se za sve moramo više truditi, ulagati
velike napore u nešto što drugi uzimaju zdravo za gotovo", ističe.
I dok je njen duh uticao na promjenu svijesti koliko i dalje može, oko nje su
se množile i predrasude. Kao neko ko je boravio na ''''obje strane'''', poznavao
život bez poteškoća i suočio se i srodio sa životom punim prepreka, osobama bez
invaliditeta zamjera tek jedno – potrebu za sopstvenom slikom naspram osoba sa
invaliditetom.
„Tretiraju nas kao šansu za ličnim prosvjetljenjem i prilikom da spoznaju kako
je njihov život divan i savršen a zdravlje nenarušeno. Posebno je iritantan
tretman osoba sa invaliditetom kao da smo vanzemaljci, ili sveci, ili ono što
sam lično doživljavala - tješenje da će sve jednog dana biti dobro i da ću
ozdraviti, da se samo strpim, da je sve „u psihi" i da samo treba dovoljno da
se potrudim. Šta ako ne mogu, znači li to da je moj život gotov? Vrijedimo i
ovakvi, baš takvi kakvi jesmo, sa svim što možemo ili ne možemo i poteškoćama.
S druge strane, prisutne su reakcije poput ignorisanja i straha, u smislu „ne
smijem te ni pitati kako si" ili „ne daj bože nikome takve sudbine". Za noge
koje nas ne slušaju imamo kolica i druga pomagala, ali za ovako primitivna
razmišljanja i takve duše zaista ne postoji nikakvo pomagalo", objašnjava.
Kada se osvrne na razvojni put koji je prošla kao osoba sa invaliditetom, kaže,
ni za čim ne žali i na svaki korak je ponosna. Ušavši u svijet osoba sa
ivaliditetom, koji se još uvijek u mnogo čemu razlikuje od svijeta osoba bez
invaliditeta i odvojen je od njega čvrsto utvrđenim granicama, edukovala se,
osposobljavala i napredovalaa u brojnim aktivnostima koje je, putem
Informativnog centra za osobe sa invaliditetom „Lotos" iz Tuzle, pohađala. Uz
podršku roditelja, sestre, prijatelja i najbliže okoline, sve je bilo daleko
lakše, i kad je živjela bez invaliditeta, ali i kad se s njim suočila.
„Ključ uspjeha je da doživimo svoj invaliditet kao izazov, a ne kao problem i
da se nikad ne sažaljevamo, da naučimo da ne razmišljamo sa žalom o stvarima
koje više zbog invaliditeta ne možemo činiti, nego da se fokusiramo na ono što
još možemo, a toga je toliko mnogo. Kao i svi ljudi na svijetu, tako i mi
trebamo naučiti naći sreću u sitnicama i shvatiti da je svaki novi dan
dragocjen. Bogatstvo je što danas mogu reći da se nikad ne bih mijenjala ni sa
kim na svijetu, uz sve ovo što imam i nemam, jer, zaista mogu reći da sam
zadovoljna i sretna u životu", zaključuje Adisa.
I baš kao svaka priča ima neku pouku, tako i Adisina priča kazuje samo jedno –
da ne postoje životne situacije iz kojih čovjek ne može izaći snažniji,
uporniji i istrajniji, samo ako to sam izabere i u društvu kojem živi naiđe na
adekvatnu podršku.
Priča o Adisi Kišić nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april - decembar 2016. godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini.
Ana Kotur za MyRight
Copyright (C) 2015 - Myright, Empowers people with disabilities
All Rights Reserved